Povijest

Rapidna industrijalizacija poratne Jugoslavije nametnula je potrebu za osnivanjem ustanove koja će se baviti zaštitom na radu. Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI) utemeljen je 27. prosinca 1947. godine na inicijativu dr. Andrije Štampara, tadašnjeg predsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU). Misija novoosnovane Akademijine ustanove, pod imenom Institut za higijenu rada, zasnivala se na proučavanju fizičkih i biotičkih uvjeta rada te njihovog štetnog utjecaja na zdravlje.

Djelatnost današnjeg Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada djelomice seže još u doba prije Drugog svjetskog rata, pred gotovo osam desetljeća.

Zavodom za zaštitnu tehniku GNO Zagreb (bivša Škola za civilnu zaštitu Zagreb i roda Mornarice Vojske kraljevine Jugoslavije, osnovana 1938. god. i predstavljena javnosti uz nazočnost tadašnjih crkvenih, vojnih i civilnih vlasti) upravljao je prof. dr. sc. Božo Težak. Kao stručnjak za koloidne fizikalno-kemijske sustave, plinske maske i plikavce te procjenu učinka povećanog dišnog mrtvog prostora u plinskim maskama od osnutka je te značajne i jedinstvene ustanove na ovim prostorima angažirao suradnike raznorodnih tehničkih disciplina unaprijed pomno dogovorenim hodogramom predavanja. Suradnici su sudjelovali u predavanjima i stručnim tečajevima usmjerenim prema edukaciji pučanstva te tečajevima za stručnjake kompleksnog područja civilne zaštite. Među suradnicima još su za Kraljevine Jugoslavije te potom za Drugog svjetskog rata i kroz koju godinu poslije bili angažirani poznati arhitekti i inženjeri Antolić, Jeglič, Planić, liječnici, A. Peičić (u to vrijeme gradonačelnik Zagreba), epidemiolog I. Berlot, socijalni medicinari: akademici A. Štampar i B. Kesić, šef propagande Škole narodnog zdravlja (ŠNZ) D. Chloupek, inženjeri kemije (nobelovac Vladimir Prelog, dekan zagrebačke Tehnike prof. Njegovan, matematičar prof. Kiseljak, V. Vouk, sanitarni inženjeri Petrik, Teodorović iz ŠNZ, prof. B. Težak i akademik A. Štampar surađivali su još prije Drugog svjetskog rata u časopisu VPS usmjerenom srodnim temama iz suvremene djelatnosti i današnjeg Instituta, pa i počecima tadašnje ekologije. Prof B. Težak je i nosilac spomenice „današnjeg“ Instituta iz 1978. god. (30. godišnjica).

Sklop zgrada Škole za civilnu zaštitu bio je projektiran i izveden po načelima tada moderne arhitekture od betona, stakla i čelika, a po uzoru na tada najsuvremenije zgradarstvo, pod utjecajem moderne njemačke, francuske i sovjetske arhitekture poput ljetnikovca na kraju grada. Suvremeno dobro opremljena, ova ustanova kako laboratorijskim namještajem tvrtke Thonet-Mundus (F. Bobić, Varaždin), plinskom komorom tako i zanimljivim interijerom, malom knjižnicom, predavaonicom i kino-dvoranom, uz napomenu da se vodilo računa o tada aktualnom socijalnom konceptu kojeg je propagirala još predratna skupina stručnjaka okupljena oko likovno-arhitektonske „Grupe Zemlja“.

Zgrade izgrađene na Ksaveru te kasnije građevinske interpolacije (B. Ivančević) osim laboratorija, predavaonica, plinske komore, demonstracijskog kanala za protupožarnu zaštitu i kino dvorane služile su i kao dormitorij Vatrogasne škole.

U poraću Drugog svjetskog rata prof. B. Težak ostao je u kontaktu sa svojim bivšim suradnicima. Namjeravao je postojeći objekt prenamijeniti iz ratne u mirnodopske, prvenstveno nastavne pa i znanstvene, svrhe pri zagrebačkom Sveučilištu, te objavio o tome članak.

Inicijativom te suradnjom ali i nesebičnom pomoći njegovih dugogodišnjih suradnika, napose akademika Štampara (predsjednik JAZU, rektor Sveučilišta, dekan Medicinskog fakulteta i djelatnik ŠNZ-a), akademika Z. Bujasa (Ministarstvo prosvjete NRH) te mladog interniste-hematologa akademika T. Beritića, medicinara rada B. Kesića, O. Maček i M. Fleischakera (Zavod za zdravstveno osiguranje radnika), krajem 1947. god. osnovan je Institut za higijenu rada JAZU, i to u doba rapidne industrijalizacije zemlje. Upravitelj toga Instituta za vrijeme preuređenja i dogradnje, kao i čelnik svih ustanova i zavoda formiranih u okrilju JAZU bio je njen predsjednik i akademik Štampar. Vizionarski je mobilizirao i nalazio sredstva da se postojeći objekti Zavoda za zaštitnu tehniku dodatnim interpolacijama preurede i prenamjene, kako građevinski tako i stručno, a uz pribavljena dodatna sredstva Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Rockefellerove fondacije (uz brigu školovanja prvih znanstvenih kadrova).

Prof. Težak zaposlen je u Institutu Higijene rada sve do 1948. god. kad postaje djelatnik Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Instituta Ruđer Bošković, a potom Internacionalne stalne izložbe publikacija (ISIP). Uz svoje neposredne suradnike V. Vouka i I. Topolnika doprinio je razvitku toksikologije koju su potom preuzeli M. Vandekar, B. Matković, M. Fugaš, K. Wilhelm te napose akademkinja K. Kostial Šimonović. Akademkinja K. Kostial zaslužna je za stvaranje, dogradnju zgrade i opremu radioizotopnog laboratorija na lokaciji Ksaver, te napose eksperimentalna istraživanja vezana uz stroncij i druge teške metale.

Dodatno, u doba poslije Drugog svjetskog rata JAZU je pod vodstvom predsjednika akademika Andrije Štampara osnovala i niz drugih znanstveno orijentiranih suradnih ustanova unutar Akademije. Osim Instituta za higijenu rada osnovan je i Institut za medicinska istraživanja naučno poglavito usredotočen na domaću povijest medicine, a koji biva kasnije inkorporiran među druge Zavode JAZU. Stjecajem tih okolnosti tvrtka Institut za higijenu rada JAZU mijenja naziv u “Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada” – koji je ostao sve do danas. Međutim, zaštitni znak Instituta kao tvrtke usvojen je povodom 40. godišnjice od osnutka (1988.).

Preuređenje i dogradnja interpolacija uz tadašnju zgradu završeni su u travnju 1951., kada je de facto Institut za higijenu rada JAZU započeo s radom uz malobrojne namještenike s punim radnim vremenom i nekolicinom vanjskih suradnika. Predstavljen je javnosti uz pozdravni prigodni govor potpredsjednika JAZU akademika književnika Miroslava Krleže i prisutnost članova i tadašnjih dužnosnika. Osim djelatnosti iz sklopa „industrijske higijene“ (zaštitna maska za rudare, skrb za radnike preventivnim pregledima) govorom je apostrofirana već afirmirana izdavačka djelatnost Instituta uz časopis Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, a spomenut je i njegov prethodnik Arhiv za medicinu rada (izdavač Zavod za zdravstveno i socijalno osiguranje) u kojem je tih godina članke objavljivalo nekoliko djelatnika Instituta za higijenu rada. Tako su preuzete postojeće i uspostavljene nove temeljne ustrojbene jedinice. Formirana je i Jedinica za psihofiziologiju rada, opremljena tada suvremenim mjernim uređajima iz ergonomije i neurofiziologije, te nova knjižnica. Institutu je također pridružena Jedinica medicine rada. Djelovala je niz godina ekstramuralno pod vodstvom akademika T. Beritića (bolnica Merkur, KBC Rebro, a potom na vlastitoj lokaciji paviljon Rebro – klinički odjeli u zgradi KBC – lokacije Jordanovac, DZ Siget, Jurjevska) uz pridruženi vlastiti kliničko-biokemijski, toksikološki, imunološki i hematološki laboratorij. Akademik T. Beritić također je pri Institutu osnovao i Centar za kontrolu otrovanja. U sklopu Instituta za higijenu rada JAZU a potom u pravnom slijedniku Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada JAZU nastavio je s istraživanjima iz eksperimentalne biokemije i toksikologije pretežno usmjerenim prema učincima te antidotima organofosfornih spojeva, a potom i otrovima prirodnog porijekla, drogama, kao i matematičkim modeliranjem različitih spojeva s metalima. Potom je započeo i rad na istraživanjima iz biologije, napose kulture tkiva, molekularne biologije i genetike, a pridružen je i poligon-lovište Šumbar kod Karlovca. Do 1957. u pojedinim zgradama odvijala se i djelatnost Vatrogasne škole GNO Zagreb, koja se te godine preselila na drugu lokaciju u istoj ulici. Institut 1977. postaje samostalna ustanova; prvo u sklopu zagrebačkog Sveučilišta, a potom kao radna organizacija u titularu sadašnjeg Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH, kao primordijalno znanstvena ustanova.

Godine 1951. prvim ravnateljem Instituta imenovan je akademik B. Kesić (kratko i koloidni kemičar V. Vouk). Od 1962. god. direktorom postaje akademik M. Šarić, specijalist medicine rada. Njegovom zaslugom formirana je ustrojbena Jedinica za zaštite od zračenja (H. Cerovac, S. Popović, S. Gojnić) te Odjel za profesionalne bolesti sa dispanzerom, Odjel za opću i kliničku medicinu sa poliklinikom i kliničkim odjelima, Jedinica za antropologiju na čelu sa akademikom P. Rudanom (danas glavni tajnik HAZU) te Jedinica za molekularnu biologiju.

Godine 1958. Institut i zakonski postaje samostalna znanstvena institucija. Nakon toga, 1959. godine mijenja ime u Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI) po kojemu je prepoznatljiv do 1974. godine. Te godine Institut postaje članom Sveučilišta u Zagrebu, i ponovo mijenja ime u Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu. Zbog novih zakonskih odredbi donesenih 1993. godine Institut prestaje biti članom Sveučilišta te od tada ima ime kao i danas, Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada. Od 1990. do 2003. godine, znanstveno-istraživačku djelatnost Institut provodi u nadležnosti Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske.

Danas je Institut druga po veličini znanstvenoistraživačka ustanova u Republici Hrvatskoj. Od 2004. godine u nadležnosti je Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

U proteklom vremenu nekolicina se djelatnika Instituta afirmiralo učešćem u radu brojnih međunarodnih organizacija; poput Ujedinjenih naroda (UN): V. Antolić, A. Štampar, WHO (A. Štampar, V. Vouk, M. Vandekar, R. Pleština, D. Kello), ETF Zürich (nobelovac V. Prelog, Z. Cimerman) te drugim znanstvenim ustanovama u svijetu (J. Godnić-Cvar, J. Goldoni, B. Kargačin, S. Kesić), ali i aktivnim učešćem u vrhunskim znanstvenim domaćim institucijama (HAZU: B. Kesić, M. Šarić, T. Beritić, K. Kostial Šimonović, P. Rudan, E. Reiner; AMZH: M. Mimica, B. Kanceljak-Macan, M. Gomzi, M. Pavlović) i aktivnu suradnju sa domaćim visokoobrazovnim tvrtkama i ustanovama [V. Drevenkar, A. Lucić Vrdoljak, J. Jurasović, M. Piasek, A. Pizent, J. Macan, V. Varnai, I. Vinković Vrček, I. Brčić Karačonji (PMF, FBF, IRB, ŠNZ, MeF Zagreb, Rijeka, Split)]. Tijekom posljednjeg ratnog sukoba velik broj djelatnika pojedinih tadašnjih ustrojbenih jedinica Instituta bio je znanstveno i stručno involviran u obrani domovine. Nekolicina djelatnika Instituta se proaktivno afirmiralo djelatnošću u suvremenom političkom sustavu Hrvatske (M. Mataušić-Pišl, D. Šimić, V. Vađić, V. Drevenkar, Z. Franić, L. Štilinović, R. Fuchs).

Znanstvena djelatnost Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada danas je putem međunarodnih, europskih i domaćih projekata i ugovora usmjerena polivalentnim temeljnim, napose eksperimentalnim medicinskim, istraživanjima suradnika Instituta uglavnom izabranih u znanstvena zvanja iz području temeljnih medicinskih znanosti i/ili djelatnošću u raznorodnim općim ekološkim temama napose kakvoći zraka, mora, precipitacija i voda, uključujući monitoring zaštite od zračenja, uz multidisciplinaran pristup svih suradnika.

(posebna zahvala na doprinosu kolegama Mladenu Pavloviću i Nenadu Raosu)

Više o povijesti Instituta možete čitati u knjizi IMI očima suradnika (Raos N, urednik. Zagreb: IMI; 1999).

1947. – Odlukom JAZU osnovan Institut za higijenu rada.

1948. – Institut počinje s djelovanjem.

1949. – Branko Kesić postaje prvim direktorom Instituta i ostaje na toj dužnosti do 1959. uz prekid od 1955. do 1956. god. kada je direktor bio Velimir Vouk; Institut postaje izdavačem časopisa Arhiv za higijenu rada; osnovana Biblioteka Instituta; počinje dogradnja glavne zgrade u današnjoj Ksaverskoj ulici. Institut ima 34 zaposlenih (25 stalnih i 9 honorarnih), od čega 17 s visokom stručnom spremom.

1950. – Arhiv za higijenu rada počinje izlaziti.

1951. – Završena gradnja glavne zgrade Instituta.

1953. – Spajanje svih Akademijinih Instituta koji se bave istraživanjem u medicini u jedan: Institut za medicinska istraživanja.

1958. – Značajna reorganizacija Instituta na osnovi Zakona o naučnom radu; stupaju na snagu Pravila Instituta; Institutom upravljaju Savjet, Uprava i direktor.

1959. – Velimir Vouk, direktor, sve do 1964. god.; 10. lipnja Institut postaje Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada; 20. srpnja Institut je registriran kao znanstvena ustanova. Broj zaposlenih raste na 63, od čega 35 s visokom stručnom spremom.

1961. – u organizaciji Instituta u Zagrebu održan prvi Simpozij o acetilkolinesterazama (27 referata), manifestacija koja se konstinuirano održava sve do naših dana.

1963. – Prvi tiskani izvještaj: Izvještaj o radu Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada u Zagrebu za 1962. godinu (Arh hig rada toksikol 1963; 14(br.1): 68-82).

1964. – Marko Šarić postaje direktor Instituta i na toj dužnosti je do 1991. god. Završava se gradnja zgrade južno od glavne zgrade Instituta.

1965. – Dovršava se i useljuje zgrada sjeverno od glavne zgrade; nova unutrašnja organizacija Instituta. Broj zaposlenih raste do 110, od čega 48 s visokom stručnom spremom.

1966. – Usvaja se Statut Instituta umjesto dotadašnjih Pravila; organi upravljanja: Savjet, Upravni odbor i direktor; osnovano Naučno vijeće Instituta; uvodi se Zbor radne zajednice Instituta.

1967. – Počinje gradnja paviljona u okviru Kliničke bolnice Medicinskog fakulteta na Rebru.

1968. – Dovršena gradnja paviljona na Rebru; Institutu dodijeljena Nagrada grada Zagreba za postignute rezultate na području medicinskih istraživanja i medicine rada; u povodu 20. obljetnice Institut je odlikovan Ordenom zasluga za narod srebrnim zracima za zasluge i postignute značajne uspjehe u razvoju medicinske nauke, a direktor i 16 suradnika dobivaju odlikovanja predsjednika Republike.

1969. – Svečano otvoren novi paviljon na Rebru.

1970. – Sveučilište u Zagrebu postaje pokrovna organizacija Instituta, a ime je promijenjeno u Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu.

1971. – Institut je imenovan suradnom ustanovom Svjetske zdravstvene organizacije na područjima toksikologije pesticida i onečišćenja atmosfere; JAZU prestaje financirati Institut i tu obavezu preuzima Fond za naučni rad; stupa na snagu novi Statut; osnovan je Odbor za radne odnose i Odbor za materijalno-financijska prava.

1972. – Institut djeluje kao referalni laboratorij Svjetske zdravstvene organizacije na području kalibracije za radiokemiju i radiometriju prirodnih i fisijskih radionuklida.

1973. – Obilježena 25. godišnjica Instituta.

1974. – Arhiv za higijenu rada i toksikologiju navršava 25 godina izlaženja, a Radovan Pleština postaje glavnim urednikom časopisa.

1975. – Institutu je priznato pravo ravnopravnog člana Sveučilišta u Zagrebu. Laboratorij za psihofiziologiju rada kupuje Digital PDP 11-03, prvo elektroničko računalo na Institutu. U Laboratoriju za analitičku i fizičku kemiju koriste računalo UNIVAC 1110 instaliran u Sveučilišnom računskom centru (SRCE), prvo za izračunavanje konstanti stabilnosti kompleksnih spojeva, a potom za molekularno-mehaničke proračune.

1976. – Donesen novi Statut Instituta.

1977. – Institut stječe pravo provedbe postupka za stjecanje doktorata znanosti: Institut je imenovan referalnom institucijom za izmjenu informacija na području radiološke zaštite u SFRJ u okviru Centra za zaštitu okoline UNEP-a; provodi se reorganizacija Instituta u skladu s novim Statutom; počinje gradnja kliničkog odjela Instituta u sklopu Kliničke bolnice za plućne bolesti i tuberkulozu na Jordanovcu. Broj suradnika raste na 166, od čega 75 s visokom stručnom spremom.

1978. – Uređen je i otvoren odjel na Jordanovcu; Institut postaje suizdavačem časopisa Collegium Antropologicum. Organizira se i najveći znanstveni skup u povijesti Instituta, “XIX International Congress on Occupational Health” (Dubrovnik), na kojem sudjeluje 2000 znanstvenika iz 51 zemlje.

1979. – Institut sudjeluje kao predstavnik SFRJ u programu praćenja nekih toksičnih supstancija u čovjekovoj okolini u okviru međunarodnog projekta “WHO/UNEP Pilot Project on Assessment of Human Exposure to Pollutants through Biological Monitoring; Stupa na snagu novi Statut Instituta.

1980. – Institut počinje provoditi postupak za izbor u zvanje magistra i doktora znanosti u oblasti medicine, područje medicina.

1982. – 15 suradnika Instituta prima za svoj rad odlikovanja Predsjedništva SFRJ.

1983. – Završena potpuna rekonstrukcija staje za laboratorijske životinje; Uređena je predavaonica Instituta s predvorjem, te društvena prostorija i podrum.

1986. – Broj zaposlenih dosiže najveći broj u povijesti Instituta (276), od čega 125 s visokom stručnom spremom.

1987. – Savjet Instituta donosi novi Pravilnik o organizaciji Instituta.

1988. – Osnivanje Sektora za antropologiju.

1989. – Saniraju se posljedice poplave podzemnim vodama u kojoj su uništene podzemne prostorije, uključujući velik dio bibliotečnog fonda. 40 godina izlaženja Arhiva za higijenu rada i toksikologiju.

1990. – Institut postaje članom WHO-UNEP Global Enviromental Radiation Network.

1991. – Luka Štilinović imenovan vršiteljem dužnosti ravnatelja umjesto direktora Marka Šarića razriješeni su dužnosti svi članovi Savjeta Instituta, imenovan je novi organ upravljanja koji od 1992. godine radi pod nazivom Upravni odbor. Počinje gradnja drugog kata i kosog krovišta glavne zgrade Instituta u Ksaverskoj cesti 2.

1992. – Provodi se reorganizacija Instituta; kontakti s inozemstvom otežani zbog rata; odvaja se Sektor za antropologiju, koji sa svojih 19 suradnika osniva nezavisni Institut za antropologiju.

1993. – Institut prestaje biti članom Sveučilišta u Zagrebu i gubi pravo provođenja postupka izbora u znanstvena znanja i postupka stjecanja stupnja magistra i doktora znanosti. Institut suorganizira znanstveno-stručni sastanak “Toksikološka služba u obrani Domovine” (43 predavanja, 128 sudionika).

1994. – Sanja Milković-Kraus imenovana vršiteljicom dužnosti ravnatelja, a naredne godine postaje Ravnateljica Instituta s mandatom od 4 godine.

1996. – Uređeni su nadograđeni drugi kat i podrum glavne zgrade Instituta i preraspoređen je prostor; Institut i Arhiv dobivaju web stranice.

1997. – Provedene su promjene u ustrojstvu Instituta u ustrojstvu radnih mjesta. Broj suradnika iznosi 159, od čega 87 s visokom stručnom spremom.

2008. – Ana Lucić Vrdoljak postaje Ravnateljicom Instituta; odjeli na Rebru i Jordanovcu sele se u novoizgrađene prostorije na Ksaverskoj cesti; Glavnom urednicom Arhiva za higijenu rada i toksikologiju postaje Nevenka Kopjar.

Andrija Štampar (Drenovac kraj Pleternice, 1.9.1888. – Zagreb, 26.6.1958.) diplomirao je medicinu u Beču (1911.), nakon čega se bavi socijalnom medicinom (prevencijom tuberkuloze, alkoholizma, spolnih bolesti i dr.), te na tu temu piše niz članaka i monografija radi pučkog prosvjećivanja. Godine 1918. postaje zdravstveni savjetnik Povjerenstva za socijalnu skrb u Zagrebu, a 1919. načelnik higijenskog odjeljenja Ministarstva zdravlja u Beogradu. Predaje socijalnu medicinu na zagrebačkom Medicinskom fakultetu od 1922. godine. Uz pomoć Rockefellerove fundacije osniva 1927. godine Školu narodnog zdravlja u Zagrebu. Godine 1947. postaje član i predsjednik JAZU.
Na svečanoj sjednici Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, održanoj 27. prosinca 1947. godine, zabilježeno je da je: “… objavio… predsjednik Akademije, akademik Andrija Štampar, osnivanje Instituta za higijenu rada. ‘Pored glavnog zadatka, da svestrano promiče znanost i umjetnost, ima Akademija zadatak, da rezultatima svog rada doprinosi razvoju proizvodnih snaga i unapređenju društvenog uređenja NR Hrvatske i FNR Jugoslavije i time podiže blagostanje njenih naroda’ (iz čl. 2. Zakona o Jugoslavenskoj akademiji). Vođena tim principima, osnovala je Jugoslavenska akademija Institut za higijenu rada. U izvršavanju svojih zadataka Jugoslavenska akademija želi da rezultati njezina naučnog rada koriste podizanju blagostanja naroda Jugoslavije. Prema tome će Institut za higijenu rada kao naučna ustanova potpomagati rješavanje pojedinih problema higijenske i tehničke zaštite rada u našoj zemlji.”

Za nešto više o neupitnom značaju Andrije Štampara za Institut, preporučamo vam pročitati esej našeg dragog bivšeg Ravnatelja akademika Marka Šarića (Šarić M. Andrija Štampar and IMROH. Arh Hig Rada Toksikol 2009;60:1-6)