Sunce u utrobi Zemlje

This is the HTML version on my article published in Hrvatski Obzor, 1998;163:36-37


Piše: Dr.sc. Zdenko Franić
franic@imi.hr


U ponedjeljak 11. svibnja Indija je u polupustinjskom području Rajasthana izvela tri podzemne nuklearne eksplozije. Indijci su svoje pripreme toliko vješto skrili da je i CIA bila zatečena, a američka javnost neugodno iznenađena neobaviještenošću svoje središnje obavještajne službe. Za dovođenje matarijala i opreme birani su kratki periodi u kojima su sateliti promatrali nešto drugo, te priodi čestig pješčanih oluja koje ometaju vidljivost. I dok se lavina za CIA-u neugodnih pitanja tek pokretala američka i svjetska javnost bila je šokirana s još dvije indijske nuklearne eksplozije izvedene svega dva dana kasnije. I ovoga je puta CIA zakazala. Indijski kontraobavještajci su sjajno odradili svoj posao i načinili nemoguće, učinkovito sakrivši svoje aktivnosti od američkih satelita i obavještajaca.

Atom

Termonuklearni pokus
O tehničkim aspektima pokusa škrti podaci, uz videosnimke dani su tek u nedjelju 17. svibnja. Prva eksplozija imala je snagu ekvivalentnu onoj koja oslobodi eksplozija 12 kilotona TNT (trinitrotoluola), druga 43 kilotona, a ostale su bile jednokilotonske, namijenjene razvoju taktičkog nuklearnog oružja, pa čak i nuklearnih granata. Potvrđeno je da se u drugoj eksploziji radilo eksploziji fuzijske (termonuklearne) bombe, poznatije kao hidrogenska ili H-bomba. To je uostalom još prije izjavio indijski premijer Vajpayee, ali je primljeno s određenom nevjericom. O samom načinu izvođenja pokusa izuzetno je malo tehničkih podataka. Radi se o sofisticiranim pokusima koji Indiju definitivno svrstavaju u države sposobne za ostvarivanje nuklearnog naoružanja. SAD su prvu probnu termonuklearnu eksploziju ostvarile tek 1952. godine, na pacifičkom atolu Enivetok, a Sovjeti godinu dana kasnije. Za termonuklearnu eksploziju bitna su tri elementa:

Sama tehnika kojom su Indijci izveli svoje podzemne nuklearne pokuse zasigurno se bitno ne razlikuju od ostalih sličnih pokusa izvedenih tijekom protekla tri desetljeća. Podzemne nuklearne eksplozije provode se na dubini od oko 1 km ispod Zemljine površine, obično u bazaltnoj formaciji. Bazalt je naime stara eruptivna stijena koja se odlikuje čvrstoćom i kompaktnošću, ne dopušta curenje radioaktivnog materijala, te se i skladišta radioaktivnog otpada najčešće grade baš u bazaltnim formacijama. Sličnom tehnikom koja se primjenjuje u naftnoj industriji izbuši se vertikalna bušotina. Mehanizam nuklearne bombe smješta se u neku vrst "kanistera" opremljenog mjernim instrumentima, kabelima i svjetlovodima (optičkim vodovima). Samo nuklearno punjenje spušta se zadnje. Kabeli i vodovi mjernih i instrumenata spajaju se potom s ostalom instrumentacijom i daljinskim upravljačkim mehanizmom. To je ujedno i zadnji trenutak prije same eksplozije kada je još moguće zaustaviti pokus (primjerice ako postoje neki problemi s opremom). Slijedeći je korak zatvaranje bušotine "poklopcem" od stijena i betona koji sprečava da nastali radioaktivni materijal izađe na površinu. Počinje odbrojavanje i bomba se aktivira. Na površini se ne zbiva ništa spektakularno. Nastaje manji potres, koji uzdrma videokamere. Širi se udarni val koji se kasnije registrira u seizmičkim postajama širom svijeta kao nesumnjiv dokaz još jedne izvršene podzemne nuklearne eksplozije. Tako je Institut za istraživanje potresa pri Sveučilištu u Tokiju na osnovu svojih mjerenja procijenio da je udarni val nastao kao posljedica podzemne eksplozije indijske bombe odgovarao potresu jačine 4,9 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, te da je bomba imala snagu veću od američke fisijske bombe bačene godine 1945. na Hirošimu.


Nuklearna utrka
Sama eksplozija traje tek nekoliko mikrosekundi a mjerenja tek koju nanosekundu. U utrobi Zemlje kao da nakratko bljesne Sunce, te se razvije temperatura veća no u sunčevoj jezgri. Ogromna energija otopi stijenje oko središta eksplozije, koje trenutno ispari. Instrumenti prije nego što i sami budu uništeni odašilju podatke analizatorima na površini. Sažimanjem bazalta uslijed ogromne energije udarnog vala eksplozije stvara se šupljina oko koje se radijalno šire napukline. Promjer tako nastale šupljine iznosi nekoliko desetaka metara, ovisno o jačini eksplozije. Obično se potom kopa još jedan okomiti rov da se unutar šupljine izmjeri radioaktivnost. Nakon određenog vremena "zidovi" šupljine pod ogromnom masom stijenja koje se nalazi iznad popuste i uruše se. Na površini nastane uleknuće, što je potvrđeno i na indijskim videosnimkama. Kako bi se procijenilo vrijeme potrebno da radioaktivni materijal stigne do površine, potrebno je dobro poznavati sastav i kemiju stijenja te veličinu raspuklina oko šupljine. Matematički modeli predviđaju da je potrebno barem nekoliko stotina godina da radioaktivni materijal izdifundira do površine. Za to vrijeme, potencijalno najopasniji radionuklidi već gotovo potpuno nestanu. Podaci iz nuklearnih pokusa potrebni su za stvaranje baze podataka koja treba poslužiti za simulacije nuklearnih eksplozija na superračunalima. Na taj način nije potrebno fizičko izvođenje (financijski i politički) izuzetno skupih pokusa. Amerikanci tako već odavno provode virtualno testiranje učinkovitosti sigurnosti i pouzdanosti sbog nuklearnog oružja na tzv. paragon superračunalima u Sandia laboratorijima. No, oni imaju izuzetno veliku bazu podataka iz prethodno izvršenih pokusa. Baza podataka koju su ostvarili indijski znanstvenici u ovoj mini-seriji probnih nuklearnih eksplozija teško da će im biti dovoljno za daljnji razvoj sofisticiranijeg nuklearnog oružja. Stoga nije isključeno da će Indija i u budućnosti izvesti još pokusa. Prema procjenama vašingtonskog Instituta za znanost i nuklearnu sigurnost Indija ima dovoljno plutonija za oko 78 fisijskih bombi.

Nuklearna utrka
Po riječima političara, Indija (koja inače nije potpisala međunarodne sporazume o neširenju nuklearnog oružja) "voljna je riskirati i sankcije kako bi ostvarila vlastitu sigurnost". Demografska eksplozija u Indiji vjerojatno će je početkom XXI. stoljeća pretvoriti u najnapučeniju zemlju svijeta s više stanovništva od Kine. Indija i Kina imaju neriješena neka sporna pogranična pitanja. Ostaje za raspravu koliko je pak siguran mir koji se zasniva na ravnoteži straha. Indija je u poslijednjih pedesetak godina čak četiri puta ratovala sa svojim susjedima, jedanput s Kinom i tri puta s Pakistanom. I dok je Kina uz SAD, Rusiju, Veliku Britaniju i Francusku deklarirana nuklearna sila, za Pakistan se također sumnja da ima nuklearno oružje, a zasigurno ima tehnologiju kojim bi ga mogao ostvariti. Pače, američki špijunski sateliti, obavještajni i diplomatski izvori ukazuju na to da bi Pakistan mogao vrlo brzo i sam izvesti probu svog nuklearnog oružja u pustini Baluchistan blizu granice s Iranom. Uostalom to su pakistanski političari i javno izjavili. U međuvremenu, Indija je obznanila da je spremna pregovarati o nuklearnom razoružanju, ali s pozicija nuklearne sile.

Croatian Line

Last Update: 27 May 1998.

[ http://mimi.imi.hr/~franic]

Webtechs Cougar Checked
Webtechs Cougar Checked!

However, please note there are some non SGML characters in text