Satelitsko promatranje Čornobilja

This is the HTML version on my article published in Crosat, 1999;43:30-1.


Piše: Dr.sc. Zdenko Franić
franic@imi.hr


U Zagrebu je od 11-13. studenoga održan IV. simpozij hrvatskog društva za zaštitu od zračenja. Predavači su često spominjali nesreću nuklearnog reaktora u Černobilju i njene posljedice. Evo prilike da nešto kažemo kako su informacije o najgoroj nesreći u mirnodopskoj primjeni nuklearne energije uopće došle do javnosti.

Nasaina radarska fotografijai

Radarska fotografija nuklearne elektrane u Čornobilju i njezine okolice, centrirana na 51° 17' sjeverne zemljopisne širine i 30° 15' istočne zemljopisne dužine. Snimljena je 1. listopada 1994. sa svemirskog šatla Endeavour. Razlike u intenzitetu odražavaju različitost vegetacije.



Nebeske oči
Prije nekoliko desetljeća na zemljinoj je površini bilo moguće sakriti tajne veličine čitavih gradova. Tako je 29. rujna 1957. u postrojenju za preradu plutonija u uralskom gradu Čeljabinsku došlo do teške nuklearne nesreće. U okoliš je oslobođena ogromna količina radioaktivnog materijala, te su kontaminirane tisuće kvadratnih kilometara. Nekoliko desetaka sela moralo je biti zauvijek raseljeno. Kao što su nekada u eri staljinizma nepoćudni političari retuširani sa skupnih fotografija, ta su sela uskoro jednostavno nestala sa zemljopisnih karata. Izvan Sovjetskog Saveza o toj katastrofi dugo se nije znalo, ali slijedeći je put bilo drugačije. Tridesetak godina kasnije, agencija Tass objavila je vijest da se u mjestu zvanom Čornobilj nedaleko od Kijeva, u ponedjeljak 28. travnja 1986. u nuklearnoj elektrani "Lenjin" dogodila nesreća. Razlog te neobične sovjetske iskrenosti bio je prozaičan. Naime, susjedne su zemlje već detektirale radioaktivni oblak koji se širio sa sovjetskog teritorija. Nadajući se da će prikriti razmjere katastrofe, sovjetske su vlasti svim strancima, pretežito poslovnim ljudima i kamionđijama koji su u međunarodnom prometu prevozili robu, zabranile da napuste Kijev. Slijedeći dan zabranjena zona proširena je na krug radijusa 150 km oko uništenog reaktora. No, Politbiro nije mogao zatvoriti i nebo, te su zrakoplovi mogli pratiti radioaktivni pepeo kako se širi nad Europom. Američki satelit Vortex, pozicioniran 23000 milja iznad zapadnog SSSR-a prisluškivao je paniku i konfuziju koja se širila sovjetskim telekomunikacijasma. Drugi pak američki satelit KH-11 Keyhole, nakon pogodnog manevra snimio je seriju fotografija koje su već u utorak popodne bile u Washingtonu. Fotografije snimljene tim čudom suvremene tehnike imale su fantastičnu rezoluciju od svega desetak centimetara. Fotografije su dužnosnicima Bijele kuće, CIA-e i Pentagona pružile detaljan uvid u radioaktivni pakao koji se nesmiljeno širio iz smrtno ranjenog reaktora. Uskoro je i zabrana kretanja strancima u Sovjetskom savezu ipak ukinuta kao besmislena, te su se oni počeli vraćati kućama. U mnogim laboratorijima širom Europe, pa tako i u Zagrebu, gamaspektrometrijskim analizama ispitani su zračni filteri kamiona koji su se bili zatekli u okolici Čornobilja. Detektirani su neki specifični radionuklidi koji su samo potvrđivali ono što se zahvaljujući satelitima znalo gotovo odmah: u Čornobilju je bilo došlo do najgore noćne more nuklearnih stručnjaka: topljenja jezgre reaktora. No, nebom su već tada krstarili i neki civilni sateliti. Primjerice, američki satelit Landsat koji je mogao snimiti fotografije rezolucije 20m posebice se koristio za kartografska snimanja terena. Snimke požara u čornobiljskom reaktoru, koje su potom objavljene u tiskovnim i elektroničkim medijima, snimio je pak francuski satelit Spot s rezolucijom od 10m.


Cornobilj

Ukrajinska nuklearna elektrana u Čornobilju smještena je na rječici Pripjat, sjeverno od Kijeva. Veliko "jezero" je zapravo proširenje rijeke Dnjepar. Ova je fotografija snimljena je s ruske orbitalne stanice Mir. Nuklearna elektrana u Čornobilju označena je strelicom.



Snimke Čornobilja na Internetu
Od godine 1957. prosječno je godišnje lansirano 120 novih satelita. Najviše satelita, 129, lansirano je godine 1984., a najmanje, samo 73, godine 1996. Iako su futuristi već 1960.-tih godina razmatrali posljedice povećavanja broja objekata umjetnog podrijetla koji kruže oko Zemlje, tek se početkom 1980.-tih pojavila znanstvena disciplina koja se pozabavila tim problemom. Istini za volju, NASA je već 1966. godine procijenila rizik od sudara svemirskih brodova s ljudskom posadom s nekim takvim objektom. No u proračunima su u obzir uzeti samo veći objekti koji su se na ovaj ili onaj način mogli pratiti. Veći komadi svemirskog smeća danas se prate istim sustavima koje su za hladnoga rata svjetske supersile rabile za praćenje neprijateljskih satelita, odnosno pravovremeno dojavljivanje eventualnog raketnog napada. Takvih objekata veličine do 10 cm katalogizirano je oko 10000. Manji objekti se proučavaju posredno, statističkim metodama. Pomno se prebroje udubine (često pravi mali krateri) na površini svemirskih brodova ili posebnih ploča specijalno u tu svrhu izloženih djelovanju svemirskog okoliša, te potom vraćenih na Zemlju. U prosincu 1997., kompanija EarthWatch Corp. lansirala je satelit EarlyBird I s mogučnošću snimanja fotografija s rezolucijom 3 metra! Do kraja 1999. EarthWatch planira lansiranje svog drugog satelita, a i Space Imaging Eosat će lansirati svoj suvremeni satelit. Sve je više informacija, donedavno rezerviranih samo za najviše dužnosnike svjetskih velesila, na raspolaganju informacijskom društvu u kojeg smo svi već dobrano kročili. Stoga je interesantno da su na Internetu relativno rijetke satelitske slike Čornobilja i okolice. Nasuprot tome, o nesreći čornobiljskog reaktora i njenim posljedicama može se naći ogroman broj tehničkih podataka (svakako su za preporučiti www stranice Projekta Polyn na http://polyn.kiae.su/polyn/contents.html ). Nažalost niti Microsoftov poslužitelj TerraServer (http://www.terraserver.microsoft.com/), koji je korisnicima Interneta omogućio pogled na Zemlju iz svemira, ne pokriva kritično područje. Iako je Ruska svemirska agencija Sovinformsputnik, s američkom kompanijom Aerial Images suosnivač kompanije SPIN-2, (http://www.spin-2.com/) koja je objedinila fotografije urbanih područja, snimljenih iz zrakoplova i satelita, u jedinstvenu bazu podataka, a čiju je prezentaciju preuzeo softverski div Microsoft, materijal koji se odnosi na samu Rusiju za sada nije uključen. No, takve se slike uz malo umješnosti i upornosti mogu naći uz pomoć specijalizirane tražilice (Search Engine) nazvane AV Photo Finder (http://image.altavista.com/cgi-bin/avncgi). Radi se o novom servisu poznate tražilice AltaVista, puštenom u rad krajem rujna 1998. godine, a namijenjenog traženju slikovnog materijala. To je nesumnjivo najveća baza podataka (procijenjena na više od 10 milijuna jedinica), slika i fotografija na Internetu među kojima se nalaze i satelitske snimke. Rezultati pretraživanja prikazani su kao malene sličice koje korisniku omogućavaju vizualnu kontrolu zadovoljavaju li pronađene sličice njegova očekivanja. Slike se mogu tražiti i na osnovu vizualnog sadržaja, a ne samo ključnih riječi. Neke interesantnije slike ilustriraju ovaj tekst.


Unisteni reaktor

Iako ova fotografija uništene reaktorske zgrade čornobiljske neuklearne elektrane spada u kategoriju aerial survey, narvano da nije snimljena uz pomoć satelita već iz helikoptera. Vidljive su posljedice strahovitih eksplozija koje su u atmosferu oslobodile veliku količinu radioaktivnih tvari.



Pozari

U okolici Čornobilja kao da nema kraja nevoljama. Na fotografiji snimljenoj 23. travnja 1996. uz pomoć satelita NOAA vodljiv je niz šumskih požara iz kojih se diže dim.



NPP Cornobilj

Nuklearna elektrane u Čornobilju s rezervoarom za hlađenje snimljena satelitom Landsat načinjene u okviru projekta Geo/SAT (Geography for Student Applications and Training). Dobro se razaznaje reaktorski kompleks okružen obradivim površinama. Naime, uz samo mjesto nesreće nije došlo do veće kontaminacije.



Zapitajmo se...
Je li danas, kada je Zemlja doslovce pod prismotrom brojnih satelita, ali i ostale sofisticirane opreme na tlu, moguće sakriti neku katastrofu tipa čornobiljeske? Je li moguće zatajiti ispaljivanje nuklearne bombe? Ipak izgleda da jest, barem nekoliko sati. U ponedjeljak 11. svibnja 1998. Indija je u polupustinjskom području Rajasthana izvela tri pokusne podzemne nuklearne eksplozije. Indijci su svoje pripreme toliko vješto prikrili da je i CIA bila zatečena, a američka javnost neugodno iznenađena neobaviještenošću svoje središnje obavještajne službe. Indijci su za dovođenje materijala i opreme na mjesto pokusa birali kratke periode u kojima su sateliti staciuonirani iznad Indije promatrali nešto drugo (lažne pokrete trupa u drugim predjelima), te periode čestih pješčanih oluja koje ometaju vidljivost. I dok se lavina za CIA-u neugodnih pitanja tek pokretala američka i svjetska javnost bila je šokirana s još dvije indijske nuklearne eksplozije izvedene svega dva dana kasnije. I ovoga je puta CIA zakazala. Indijski kontraobavještajci su sjajno odradili svoj posao i načinili nemoguće, učinkovito sakrivši svoje aktivnosti od američkih satelita i obavještajaca. Kakvoća informacija dobivenih i najsuvremenijom satelitskom opremom ipak još uvijek ovisi o obavještajcima i analitičarima na Zemlji.


Croatian Line

Last Update: 3 March 1999.

[ http://mimi.imi.hr/~franic]

Webtechs Cougar Checked
Webtechs Cougar Checked!

However, please note there are some non SGML characters in text