Tajna napoleonovih tapeta

This is the HTML version on my article published in Hrvatski Obzor, 1998;162:36-7


Piše: Dr.sc. Zdenko Franić
franic@imi.hr


Početkom svibnja navršila se godišnjica smrti francuskog cara Napoleona Bonapartea (1769-1821). Moderna tehnologija, detektivski rad jednog znanstvenika i mnogo sreće, nakon gotovo dva stoljeća pružaju novi uvid u prave razloge prerane careve smrti. Godine 1815., nakon što je englesko-pruska koalicija porazila kod Waterlooa njegovu vojsku, Napoleon abdicira, te se predaje Englezima. Oni su ga potom interniraju na Svetu Helenu, majušni vulkanski otok izgubljen u prostranstvu južnog Atlantika. S Napoleonom je u progonstvo pošlo i dvadesetak njegovih najvjernijih ljudi, uključujući poslugu, ali i neke generale. Svoje je vrijeme Napoleon provodio u svom obitavalištu u Longwoodu diktirajući memoare i (prilično loše) igrajući biljar. Čovjek koji je pokorio gotovo cijelu Europu stalno je maštao o bijegu s mrskog otočića površine tek nešto veće od 100 km2. No, to mi nije uspjelo. Nakon smrti pokopan je na Svetoj Heleni, ali mu je tijelo kasnije preneseno u Pariz te pokopano na obali Seine, kako je oduvijek želio. I cijela bi priča tada završila, da nekolicina ljudi iz pratnje nije nakon njegove smrti za uspomenu sačuvala uvojke kose svog voljenog cara. Ti su pramenovi ljubomorno čuvani iz generacije u generaciju i tek katkada bili prodavani i na aukcijama.Vlasnici nisu niti sanjali da njihovo "blago" sadrži informacije koje bi mogle biti neka vrsta tempirane vremenske bombe. Šezdesetih godina XX. stoljeća, znanstvenici su suvremenim metodama analizirali jedan od tih uzoraka. Na sveopće iznenađenje, u kosi su otkrivene značajne količine otrova arsenika. Postavilo se pitanje stvarnog uzroka Napoleonove smrti. Jesu li Britanci otrovali svog najpoznatijeg uznika? Zaista, Napoleon se nije baš najbolje slagao sa Sir Hudsonom Loweom, britanskim guvernerom Svete Helene. Pače, u svojoj je oporuci napisao da ga je "ubila britanska oligarhija". Možda su se pak francuski Burbonci bojali da bi se Napoleon mogao vratiti i po treći put preuzeti vlast? Ili netko iz Napoleonove pratnje ipak nije bio najvjerniji svome caru?

Napoleon


Trovanje arsenikom
Još od srednjeg vijeka arsenik je bio neobično omiljeni otrov. U prirodi arsen je sivi metal koji nije naročito otrovan. No, arsenov oksid (arsenik, otrovno brašno) kemijske formule As2O3 bijeli prah bez mirisa, slatkastog okusa i slabo topljiv u vodi jak je otrov. Trovačima je bilo posebice zgodno to što su simptomi trovanja arsenikom slični mnogim drugim bolestima. Uz to, tadašnja je znanost vrlo teško nakon smrti mogla u tijelu pokojnika detektirati arsenik. Sve u svemu, neobično zgodan način da se netko riješi nepoželjne osobe. Tako su mnogi bogati rođaci, političari, pa čak i pape tijekom povijesti bili žrtve trovanja arsenikom. Tehnički, do trovanja dolazi stoga što se arsenik veže na sumporne grupe. Naime, u živome organizmu mnogi proteini u svom sastavu imaju jedan ili više sumpornih atoma. Encimi, proteini koji reguliraju unutarnji kemizam tijela, ako se za neki od njihovih atoma sumpora veže arsenik više ne mogu funkcionirati. Kosa koja sadrži protein keratin također nakuplja arsenik. Kako kosa neprestano raste, razdioba koncentracija arsenika uzduž jedne vlasi može otkriti čitavu povijest trovanja. Naravno, za to su potrebne suvremene spektrosposke metode.

Napoleonove tapete
Napoleonove zidne tapete su se u cijeloj priči pojavile godine 1980. kada je dr.sc. David Jones, kemičar sa Sveučilišta Newcastle gostovao na radijskom programu BBC-a u jednoj emisiji o kemiji. "Pitam se zna li tko od slušatelja boju tapeta iz Napoleonove sobe na Svetoj Heleni? Ukoliko zna, mogao bi riješiti dugogodišnju zagonetku", uputio je Jones svoje pitanje u eter. Jones se naime, imajući na pameti tzv. Gosiovu bolest, nadao da bi boja tapeta mogla ukazati nisu li možda one sadržavale arsenik. Vratimo se još malo u prošlost. Sredinom XIX. stoljeća pojavilo se mnogo, tada neobjašnjivih, trovanja arsenikom. Tek kada je godine 1893. talijanski biokemičar Gosio otkrio misteriju, izašlo je na vidjelo da su mnogi neopravdano bili optuženi za trovanje svojih bližnjih. Zeleni pigment koji je još u 1770. godine otkrio slavni švedski ljekarnik i kemičar Wilhelm Scheele, a koji se između ostaloga koristio i za bojanje tapeta u svijetlo zelenu boju, sadržavao je bakreni arsenit. Pod određenim okolnostima, takve su tapete postajale smrtonosne. U vlažnim prostorijama, tapete bi se i same ovlažile, te ubrzo, posebice s unutarnje strane, upljesnivile. Rastu plijesni pogodovala je hranjiva podloga od životinjskog ljepila koje se tada koristilo. Plijesan je pak inicirala kemijske procese kojim se bakreni arsenit pretvarao u plinoviti oblik arsenika. Udisanjem tih otrovnih para, nesretni su se vlasnici tapeta trovali. To je dakle bio razlog Jonesova pitanja. Ukoliko su Napoleonove tapete bile zelene, mogle su sadržavati arsenik. Odnosno, Napoleon je možda bio jedna od ranih žrtava Gosiove bolesti. Svega nekoliko dana nakon emisije, Jones je primio pismo od gđe. Shirley Bradley iz Norfolka. Prema Jonesovim riječima, bio je to najsretniji trenutak njegove znanstvene karijere. Gospođa Bradley nije imala niti teoriju niti je znala neku priču o Napoleonovim tapetama, već je imala uzorke tih tapeta! U stvari, ona je posjedovala neku vrstu nečijeg dnevničkog spomenara s urednim nadnevcima na svakoj stranici. Jedna stranica odnosila se na posjet Svetoj Heleni godine 1923. Tamo je bio i prešani listić drveta koje je raslo iznad (tadašnjeg) Napoleonovog groba, bila su upisana mnoga zapažanja o samome otoku, te - komadić papira. Uz papir bio je upisan tekst: Ovaj papirić uzet je sa zida sobe u kojoj se Napoleonov duh vratio Gospodinu koji ga je i stvorio. Uzorak na papiriću bila je jedna zvijezda, a boja papirića bila je kombinacija zelene i zmeđe. Lako moguće da je smeđa boja možda prije bila zlatna, te je vremenom izblijedila. A zelena i zlatna bile su francuske imperijalne boje! Uz dopuštenje vlasnice, komadić te tapete analiziran je istom nedestruktivnom metodom kojom je dokazano da je Napoleonova kosa sadržavala arsenik. I ovoga puta rezultati su bili potvrdni, odnosno detektiran je arsenik. Napoleon je dakle najvjerojatnije bio žrtva ne britanskih vlasti, već britanskih dekoratera...

Znanstvena ekspedicija
Petnaestak godina kasnije za priču se zainteresirala i televizija želeći o cijelom slučaju snimiti reportažu. TV ekipa imala je dostatan buđet, te je skromni znanstvenik Jones dobio priliku posjetiti samo mjesto "zločina". Sveta Helena je danas još izoliranija no što je bila početkom prošlog stoljeća. Tada je još bila na ruti jedrenjaka koji su oplovljavali rt Horn, budući da Sueski kanal još nije bio prokopan. Jedinu vezu sa vanjskim svijetom šest puta godišnje održava brod koji dolazi iz Velike Britanije. Aerodrom ne postoji. Odmah po dolasku na usamljeni otok, ekipa je posjetila Napoleonovu kuću u Longwoodu, vlažnom mjestašcu u središtu otoka. I u samoj kući dočekao ih je miris vlage. Moderne tapete na zidovima napala je plijesan. A vlaga i plijesan su uz Scheeleov zeleni pigment bili su ključni čimbenici za razvoj Gosiove bolesti! Koliko je vremena Napoleon provodio u nezdravoj atmosferi? Na početku svog zatočeništva, car je imao priličnu slobodu, te se bez ograničenja kretao otokom i komunicirao s lokalnim stanovništvom. No, dolaskom guvernera Hudsona Lowea, koji se bojao da će Napoleon pokušati pobjeći, situacija se promijenila. Naredio je da se Napoleonovo prebivalište u Longwoodu okruži stražarima koji su morali motrili na svaki carev pokret. Napoleona je to izuzetno uznemiravalo, te se za inat što je bilo više moguće skrivao od stražara. Čak je naredio da se oko njegove kuće ukopaju staze, kojima bi se neprimijećen mogao šetati. Postepeno, sve je više i više vremena provodio unutar kuće. Stražari ga ponekad mjesecima nisu vidjeli. TV ekipa je čak otkrila dvije rupice na prozorskim škurama u salonu u kojem je Napolen provodio vrijeme. Tako je Napoleon, bilo da stoji ili sjedi, iz svoje sobe kroz zatvorene škure mogao gledati vanjski svijet. Na koncu, postavlja se pitanje zašto još netko nije stradao, ako su tapete bile toliko otrovne? Zapravo, uz Napoleona zabilježena je još jedan smrtni slučaj: njegov osobni sluga. Nažalost, nije sačuvan uzorak i njegove kose. Također, mnogi drugi iz Napoleonove pratnje žalili su se na "loš zrak" u kući. Specifičnost trovanja arsenikom jest da se zdrava osoba postepeno može priviknuti i na veće doze, iako su prisutni simptomi trovanja kao bolovi u želucu i dijareja. No, Napoleonovo je zdravlje već bilo načeto (bolovao je od čira na želucu) te je ga je arsenik zasigurno činio još bolesnijim. Dakle, Jonesovo istraživanje daje prihvatljivo objašnjenje zašto su tako velike koncentracije arsenika nađene u Napoleonovoj kosi, što pak manje vjerojatnom čini teoriju da je Napoleon otrovan. Ipak, Jonesova teorija počiva na pretpostavci da je uzorak tapeta iz spomenara gđe. Bradley zaista uzet sa zida Napoleonovog salona. Za to pak ne postoji neki drugi dokaz osim zapisa prvobitnog vlasnika i autora. Ipak, zna se da je Napoleon posljednje dane, provodio baš u tom salonu u kojem je i umro. Načinjena je i gravura koja prikazuje vjerne pripadnike careve pratnje oko mrtvačkog odra u salonu. Gravura je nešto najsličnije fotografiji što se godine 1921. uopće moglo načiniti. Pažljivi promatrač može na toj gravuri zamijetiti mnoge detalje. Lica Napoleonovih prijatelja prikazana su neobično vjerno. Vjerno je prikazan i zid oblijepljen tapetama. Na tapetama je pak uzorak sa zvijezdama...

Croatian Line

Last Update: 19 May 1998.

[ http://mimi.imi.hr/~franic]

Webtechs Cougar Checked
Webtechs Cougar Checked!

However, please note there are some non SGML characters in text