Početak kraja jeftine nafte

This is the HTML version on my article published in Banka, 2000;11:67-9.


Piše: Dr.sc. Zdenko Franić
franic@imi.hr


Energetska strategija 21. stoljeća

Rast cijena sirove nafte i posljedično povećanje cijena goriva, koje je u mnogim zemljama izazvalo prave valove protesta, već su tjednima glavne vijesti svjetskih medija. O nafti je bilo riječi i na zasjedanju Parlamentarne skupštine Sjevernoatlantskog pakta (NATO-PA), održanom u Budimpešti od 28-31. svibnja 2000. godine, kada se uz uobičajena vojna i politička pitanja, raspravljalo i o strategijskim pitanjima energije. Naime, Odbor za znanost i tehnologiju NATO-PA razmatrao je dokument naslova: Powering the Future: Energy Technologies and Policies for the 21st Century. U dokumentu se ističe da socijalni i gospodarski rast u 19. i 20. stoljeću ne bi bio moguć bez energije. Ugljen, nafta, prirodni plin i druge vrste energije bili su pokretači razvoja modernoga društva, globalne ekonomije i tržišne dinamike. Svjetsko je gospodarstvo izuzetno osjetljivo na promjene uvjeta na tržištu energenata odnosno na povećanje cijena i smanjenje ponude. Naravno, dominantno fosilno gorivo je nafta, koja je posebice važna za promet. Jedan od zaključaka dokumenta jest da će, usprkos tome što su zalihe nafte u zemljinoj kori konačne, one potrajati sve do druge polovice 21. stoljeća. U raspravi koja je uslijedila, istaknuto je međutim da je ta tvrdnja točna, ali da će era relativno jeftine nafte potrajati još najviše 10-20 godina. To će pak imati nesagledive posljedice na svjetsko gospodarstvo. Za vrijeme ovoga zasjedanja NATO-PA cijena barela (158,8 l) sirove nafte bila je oko 25 dolara. Tri mjeseca kasnije, u rujnu 2000., cijena barela dosegla je čak 37 dolara, što je najviša cijena u posljednjih desetak godina. Ta, najviša cijena nafte nakon Zaljevskog rata, poklopila se sa zasjedanjem još jedne međunarodne organizacije, ovoga puta Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), na kojem je također u više navrata bilo riječi o nafti. Naime, na generalnoj skupštini IAEA, održanoj u Beču od 16-22. rujna 2000. godine je izaslanstvo Ruske federacije predstavilo inicijativu vezanu uz opskrbu energijom koja bi (prema njihovom mišljenju) zadovoljavala uvjete održivog razvoja čovječanstva i zaštite okoliša, te omogućavala korjenita rješenja glede neširenja nuklearnog naoružanja (The Russian Federation President's initiative on energy supply for sustainable development of mankind, cardinal solution of nonproliferation problems and environmental sanitation of the Earth). Prema statistikama iznesenim u tom dokumentu, uz godišnju svjetsku proizvodnju od 140-150 milijardi tona nafte, svjetske će se rezerve potpuno iscrpiti unutar slijedećeih pedesetak godina. Ruska federacija, će se stoga u budućnosti sve više oslanjati na nuklearnu energiju, a međunarodnoj zajednici predlaže projekt međunarodne suradnje kako bi se razradio kompleksan i sustavan pristup problemima sigurnosti, zaštite okoliša, iskljičivo miroljubive uporabe, učinkovitosti i isplativosti nuklearne industrije. Valja napomenuti da je i izlaganje koje je imao M. de Sampaio, kao predstavnik Europske komisije (dakle "Europske vlade"), jasno naznačilo da će se i Europska unija već u skoroj budućnosti snažnije okrenuti k nuklearnoj energetici, što je između ostalog potaknuto i sve većom neizvjesnošću na tržištu nafte.


Rast cijena nafte

Neposredni povod za nedavni rast cijena bio je objavljivanje podataka o rezervama nafte u SAD koje su pale na najnižu razinu od naftne krize iz sedamdesetih godina. Kako SAD troše oko petinu cjelokupne svjetske proizvodnje nafte, za očekivati je da će američke rafinerije morati kupovati naftu bez obzira na cijenu. Budući da su cijene nafte na svjetskom tržištu dobrano premašile dogovorenu granicu od 28 dolara, što je granica nakon koje bi se prema (neformalnom) obećanju OPEC-a (Organizacija zemalja izvoznica nafte) trebala povisiti dnevna kvota proizvodnje nafte za 500000 barela (2% ukupne dnevne proizvodnje), OPEC je 10. rujna u Beču održao sastanak ministara za naftu. Međutim, i nakon odluke da se od 1. listopada proizvodnja poveća ne za 500000 već za 800000 barela, cijene se zadržavaju na razini preko 30 dolara. Predsjednik OPEC-a Ali Rodriguez, venecuelanski ministar energetike, pozvao je zemlje uvoznice nafte da smanjenjem poreza na naftu i njene derivate podnesu dio tereta smanjenja cijena tog energenta, te smanje pritisak na "obične" kupce naftnih prerađevina. Ovdje valja napomenuti da je Republika Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koja je takav potez imala hrabrosti doista i učiniti. Analitičari se uglavnom slažu da je nedavni rast cijena nafte prouzročen multiplikativnim učinkom nekoliko čimbenika: povećanjem potražnje, vrlo visokom iskorištenošću kapaciteta za proizvodnju, preradu i transport nafte, spekulacijama na tržištu, gospodarskom sposobnošću razvijenih zemalja da podnesu više cijene, te sve manjim svjetskim pričuvama. Pomalo kontroverzni ekonomist Lyndon LaRouche tome dodaje i špekulacije na tržištima financijskih derivata i opcija. Primjerice, nije rijetkost da se tovar nafte nekog tankera na putu od luke utovara do luke istovara preproda više od 20 puta.

Pesimistične prognoze

Povećanje cijena naftnih derivata izazvalo je širom Europske unije brojne i vrlo žestoke prosvjede, posebice stoga što slabljenje eura prema dolaru Europljanima dodatno poskupljuje već ionako skupu naftu. Vandalizmi, pa i barikade viđeni na europskim ulicama podsjećaju na prilično pesimistični scenarij po kojem eksplozija cijena nafte uzrokuje recesiju, što ubrzano dovodi do propadanja gospodarstva, razbijanja zapadnjačke solidarnosti, društvenih nemira, pa i urušavanja sadašnjih oblika demokracije. Neki znanstvenici naime već duže vremena tvrde da će već sam početak 21. stoljeća, uz globalizaciju svjetskog gospodarstva, čija je paradigma Internet, po svoj prilici biti u znaku još jednog globalnog fenomena: potražnja za naftom nadmašit će ponudu. Bit će to početak kraja ere jeftine nafti. Drugi pak tvrde da će se to desiti kroz 10, 50 ili čak 100 godina, ali ishod je neminovan. Rastuća svjetska populacija za svoje gospodarske aktivnosti, posebice poljoprivredu i promet, treba sve više nafte, što naftna industrija više neće moći moći osigurati. Još 1973. i 1979. godine iznenadnim povećanjem cijena nafte, svjetsko je gospodarstvo na izuzetno bolan način bilo upozoreno na strukturu potrošnje energije, odnosno na preveliku ovisnost o nafti. Kao reakcija na tadašnji naftni embargo arapskih zemalja, cijene su prvo utrostručene, te potom udvostručene nakon što je u Iranu Šah svrgnut s vlasti. Iako su tada mnogi analitičari tvrdili da te krize zapravo ukazuju na iscrpljivanje zaliha nafte, novootkrivena nalazišta na Aljasci i ispod Sjevernog mora stabilizirala su ponudu i potražnju, te su cijene pale. To je gotovo dva naredna desetljeća u najrazvijenijim državama zadržalo inflaciju u prihvatljivim okvirima.

Zabrinjavajući signali

Neki vrlo zabrinjavajući signali (danas oko 80% nafte dolazi iz izvora koji su otkriveni još prije 1973. godine dok potražnja nafte raste oko 2% godišnje, što iznosi 500 milijuna barela) ukazuju da slijedeći naftni šok zasigurno neće biti tako privremen. Vodeći svjetski državnici i političari izuzetno nerado načinju ove nepopularne teme, smatrajući da će energetske probleme već nekako riješiti znanost. Znanstvenici su pak skeptični. Komercijalno iskorištavanje nuklearne fuzije za dobivanje energije još je vrlo daleko. Zemljina je površina u potrazi za novim naftnim nalazištima već uzduž i poprijeko istražena uz pomoć najsuvremenije satelitske i druge tehnologije, tako da su veća iznenađenja glede novih većih nalazišta gotovo isključena. Znanstvenu zajednicu je još prije dvije godine neobično zaintrigirao rad o nadolazećoj naftnoj krizi, koji je u časopisu Scientific American (ožujak 1998.) objavio geološko-naftni ekspert Colin J. Campbell. Ipak mnogi geološko-naftni eksperti, ekonomisti, inženjeri, gospodarstvenici pa i političari smatraju da nafte još ima na pretek, te s potsmjehom podsjećaju kako je Campbell još godine 1989. objavio članak s pogrešnim predviđanjima kako će početkom 1990.-tih godina nastupiti slijedeća naftna kriza. Štoviše, cijene nafte na svjetskom tržištu su tada pale, što je dodatno otežavalo gospodarski oporavak Rusije, jednog od većih svjetskih izvoznika nafte. Oprezniji su upozoravali da su (tadašnje) niske cijene bile više odraz (tadašnje) manje potražnje uzrokovane financijskom krizom i slomom komunističkih država. No, do prave bujice reakcija došlo je tek kada je časopis Science, jedan od najuglednijih međunarodnih znanstvenih časopisa, u izdanju od 21. kolovoza 1998. mogućoj nestašici nafte posvetio čitav uvodnik koji je potpisao Richard A. Kerr. Uz to, pesimisti su prošle godine dobili nove argumente nakon što je OECD-ova Međunarodna agencija za energiju po prvi put objavila da je na vidiku maksimum svjetske naftne proizvodnje (slika 1). To je pak proračunato tehnikom koju je još godine 1950. razvio dr. M. King Hubbert.


Graf

Hubbertov maksimum

Hubbert je pokazao da za svaki konačni sustav (uključujući i smanjivanje svjetskih zaliha nafte) vrijede tri jednostavna pravila koja opisuju njegovo trošenje tj. smanjivanje:
a) proizvodnja počinje od nule,
b) proizvodnja raste sve do maksimuma koji se potom više nikada ne može nadmašiti,
c) nakon što je maksimum dostignut, proizvodnja se smanjuje sve dok se resurs potpuno ne iscrpi.
Prikazan grafički, taj je proces opisan poznatom zvonolikom Gaussovom krivuljom. Točka maksimalne proizvodnje (poznata kao Hubbertov maksimum ) gotovo koincidira s trenutkom kada je pola promatranog resursa iscrpljeno. Drugim riječima, kada svjetska proizvodnja nafte dosegne Hubbertov maksimum, iscrpit će se pola ukupnih rezervi nafte na našem planetu. Iz ekonomske perspektive nije izravno važno kada će se svjetske zalihe nafte iscrpiti, već kada će proizvodnja početi opadati. Tada će naime početi rasti cijene, naravno ukoliko se potražnja ne smanji, za što su pak izgledi vrlo mali. Kako bi se mogao predviditi trenutak u kojem će cijene nafte nezadrživo početi rasti, potrebno je što točnije procijeniti svjetske rezerve nafte. Osporavani Campbell je sa suradnicima u članku iz Scientific Americana učinio baš to. Taj je rad kruna desetogodišnjih istraživanja u kojima je rabljeno nekoliko različitih tehnika za procjenu kapaciteta postojećih, ali i još neotkrivenih nalazišta. Do sada je na Zemlji proizvedeno oko 800 milijardi barela nafte, poznate svjetske rezerve procjenjuju se na 850 milijardi barela, a još neotkrivena nalazišta na daljnjih 150 milijardi barela. To je ukupno oko 1000 milijardi barela i konzistentno je s podatkom s OPEC-ovih WWW stranica na kojima stoji da su (dokazane) svjetske rezerve nafte krajem godine 1996. iznosile 1047,2 milijardi barela). Dakle, zbroj do danas proizvedene nafte i naftnih rezervi prema Campbellu daje ukupno 1800 milijardi barela, te vrijednost Hubbertovog maksimuma iznosi oko 900 milijardi barela. Kako je globalna godišnja proizvodnja nafte oko 25 milijardi barela, slijedi da će Hubbertov maksimum biti dosegnut za oko četiri godine tj. oko godine 2002. Nadalje, uz dnevnu potrošnju od pedesetak milijuna barela dnevno (prema OPEC-u, godine 1996. dnevna potrošnja iznosila je 71.7 milijuna barela), za pedesetak godina bio bi potrošen i zadnji barel nafte. Kao što je već spomenuto, isti je podatak na zasjedanju Skupštine IAEA iznijelo i izaslanstvo Ruske federacije. Valja napomenuti da se ovdje pod pojmom “nafta” misli na tekuću smjesu ugljikovodika koja perkolira kroz porozne geološke slojeve. Naftne kompanije naime tek pokušavaju razviti tehnologiju uz pomoć koje bi se nafta na ekonomski isplativ način dobivala rudarenjem i preradom bitumena. Rezerve takve, “nekonvencionalne” nafte procjenjuju se na još nekoliko stotina milijardi barela.


Desetak sudbonosnih godina

Zaključak jest da će globalna proizvodnja konvencionalne nafte početi opadati brže no što većina ljudi i sanja, tj. već za 5-10 godina. Štoviše, neki računalni modeli (gledano s energetskog stanovišta) ukazuju na to da će nakon što Hubbertov maksimum bude dosegnut, u jednom trenutku cijena energije koja je potrebna da se određena količina nafte proizvede nadmašiti korist od energije koju ta količina nafte može dati. Naime, kako je sve manje nafte na raspolaganju, potrebna je sve sofisticiranija i skuplja tehnologija za njeno iskorištavanje. Ulaganja će tako biti sve riskantnija, a profiti sve manji. Primjerice, zbog gospodarske krize u Rusiji, bijega kapitala u sigurnije investicije i rata u Čečeniji, planirana ulaganja zapadnih kompanija u energetske projekte vezane uz naftna područja oko Kaspijskog jezera vrlo su teško ostvariva. Kad bi se još uzelo u obzir da je nafta izuzetno važna kemijska sirovina koja se korištenjem u energetske svrhe zaprava degradira, a još i opterećuje okoliš (posebice atmosferu), ukupna cijena uporabe nafte bila bi još nepovoljnija. I baš taj omjer uložene energije i dobivenog profita odražava fizičke granice energetskih resursa današnjice, koji naprosto nisu neiscrpni. Neminovan rast cijena nafte općenito će zahtijevati neophodne i neodgodive, ali teško zamislive i izuzetno nepopularne prilagodbe, kako u globalnom gospodarstvu, tako i u svakodnevnom životu i radu. Za djelovanje je ostalo još vrlo malo vremena.


Kraj globalizacije ili početak novog monopola?

Dok se energetski problemi koje sa sobom donosi skupa nafta mogu prevladati uporabom drugih vrsta energije (primjerice nuklearne, iako u mnogim zemljama vrlo nepopularne), s najvećim će se teškoćama morati suočiti promet. To bi pak uz jedva saniranu globalnu krizu, koja je sve donedavna harala svjetskim financijskim tržištima, moglo dodatno ugroziti globalizacijske procese. Naime, većina naftnih prerađevina danas se koristi u prometu, bilo na kopnu, moru ili zraku. Prelazak u post-naftno gospodarstvo možda je najozbiljnije shvatila automobilska industrija, posebice u zemljama koje nemaju vlastite naftne resurse, stimulirajući razvoj tzv. gorivnih ćelija koje kombiniraju prednosti motora s unutarnjim sagorijevanjem s prednostima elektrokemijskih baterija. Štoviše, mnoge su automobilske kuće (Daimler-Chrysler, Opel, Toyota itd.) već predstavile svoja pokazna vozila na gorivne ćelije. Vozila upogonjena gorivnim ćelijama morat će se naravno koristiti i u poljoprivredi. No, to će zahtijevati skupu i dugotrajnu tranziciju, posebice u siromašnijim zemljama, što bi moglo dovesti do još većeg produbljivanja jaza između bogatih i siromašnih zemalja, povećanja broja gladnih, pa čak i korištenja hrane kao strateškog oružja. Zračni promet za sada stoji pred nesagledivim poteškoćama.

Croatian Line

Last Update: 11 November 2000.

[ http://mimi.imi.hr/~franic]