Drama u svemiru

This is the HTML version on my article recently published in Hrvatski Obzor, 1997;118:38-39.


Drama u svemiru

Piše: Dr.sc. Zdenko Franić
franic@imi.hr

Na Dan nezavisnosti SAD, 4. srpnja, NASA-ina letjelica Pathfinder sletjela je na Mars, te emitirala prve fotografije. Pathfinder, je sa sobom doveo robotsko vozilo Sojourner (opisanu kao mikrovalna pećnica na kotačima) kao prethodnicu buduće invazije robota koji će se tijekom narednih godina sa Zemlje slati na Crveni planet. Konačno je došlo do "svemirske invazije", ali Zemlja je eto "napala" prva. Cijeli događaj prenosio se preko Web stranica koje su posjetile deseci milijuna znatiželjnika. No, u medijskoj sjeni ove sjajne pobjede Zemaljske, ili preciznije, američke tehnologije, ostala je po strani strašna drama na orbitalnoj stanici Mir, prvome stalnome naselju ljudi uspostavljenom izvan Zemlje. Posada Mira, Rusi Vasilij Tsibliev i Aleksandar Lazutkin, te Amerikanac Michael Foale 25. lipnja rutinski je ispunjavala svoje dužnosti. Zapovjednik Tsibliev uz pomoć TV kamera izvodio je pokus ručnog navođenja bespilotne letjelice Progress, mase sedam tona, na Kvant, jedan od šest modula Mira. Progress je bio napunjen tonom "svemirskog smeća" s Mira,a poslije pokusa bilo je planirano poslati ga prema Zemlji gdje bi sagorio u atmosferi. I baš ta dodatna masa smeća, koju je zapovjednik Tsibliev najvjerojatnije zaboravio unijeti u računalo, uzrok je što se Progress nije na vrijeme usporio te je velikom brzinom udario u solarni panel znanstvenog modula Spektar. Silina udara koja je oštetila solarne ćelije, prouzročila je i rupu promjera nekoliko centimetara na aluminijskoj oplati Spektara. Užasno šištanje upozorilo je posadu da se desilo najstrašnije: dragocjeni zrak istjecao je u svemir. Astronauti su brzo blokirali pristup u oštećeni modul, hermetički zatvorivši vrata, ali su pri tome morali prekinuti električne kablove koji su vodili do solarnih ćelija. Spektar je bio znanstvena baza fizičara Foalea, kojem je tako postala nedostupna većina njegovih stvari, kao i rezultati znanstvenih istraživanja. Naime, na Spektru je ostalo i njegovo prenosno računalo.

Orbitalna stanica Mir


Nevoljama nema kraja
Spriječena je nesreća, ali opasnost nikako nije otklonjena. Naime, zbog prepolovljenih energetskih izvora, sve više i više sustava ispadalo je iz pogona s iznimkom izuzetno važnog aparata za otklanjanje CO2. Nevezano sa sudarom, otkazao je i žiroskopski sustav koji je automatski postavljao Mir i njegove solarne panele u najpogodniji položaj prema Suncu, omogućavajući tako maksimalnu proizvodnju energije. Bez tog sustava periodički su se morali paliti motori i trošiti dragocjeno gorivo. Nevoljama kao da nije bilo kraja: 1. srpnja zakazao je i generator kisika, te je posada morala koristiti rezervni način generiranja kisika, koji je već jednom doveo do požara. Ipak, ukoliko sve zakaže, još uvijek im je bio na raspolaganju spasilačka kapsula Soyuz. U međuvremenu, teretni svemirski brod Progress koji je u sudaru oštetio svemirsku stanicu sunovrativši se kroz Zemljinu atmosferu izgorio je iznad Pacifičkog oceana. Astronauti su uspjelo popraviti i žiroskopski sustav, ali saniranje glavne štete, (popravak električnih kablova), koji uključuje i "internu svemirsku šetnju" kroz dekomprimirano područje Spektra, odgođeno je zbog tehničkih problema sve do 17. ili 18 srpnja, kako bi posada uvježbala rukovanje s opremom za popravak. Ta je pak oprema poslana teretnim svemirskim brodom Progress M-35 (isti model koji se sudario s Mirom) sa Zemlje, zajedno s novim zalihama kisika i vode. Uz to, potrebno je i istražiti što je uzrok čudnih šumova koji se čuju iz unutrašnjosti oštećenog Spektra, kao i nečega nalik pahuljicama što iz rupe na oplati istječe u Svemir. Stručnjaci na Zemlji za sada ne znaju o čemu se radi, ali su zabrinuti ne radi li se o nekoj toksičnoj supstanci koja bi mogla ugroziti astronaute dođu li s njom u kontakt za vrijeme popravka. Astronauti moraju uvježbati puzanje kroz uski prolaz u nepraktičnim svemirskim odijelima i to u potpunome mraku. Pokušat će i locirati rupu kroz koju je istekao zrak. Ipak, popravak same rupe bit će ostavljen slijedećoj posadi, koja bi na Mir došla u kolovozu 1997. Sve u svemu, bit će to posljednji pokušaj spašavanja Mira pred kojim se u posljednje vrijeme našlo toliko iskušenja. Orbitalna stanica jest umjetni satelit prilagođen za dugotrajni rad i boravak ljudi u putanji nekog planeta. Orbitalne stanice mogu se, poput Mira, sastojati iz više modula, a imaju jedno ili više priključnih mjesta za prihvat transportnih svemirskih brodova ili satelita koji dovoze potrošni materijal (gorivo, vodu, hranu) i opremu. Sustav za održavanje života na orbitalnoj stanici projektiran je tako da omogući recikliranje životnih medija (kisik, voda) i usavršava se u pravcu potpuno zatvorenog ekologijskog sustava. I baš je orbitalna stanica Mir prvo takvo stalno naselje ljudi izvan Zemlje. Lansirana 15. ožujka 1986. godine, još u vrijeme Sovjetskog saveza, orbitalna stanica simboličnog imena polagano kruži oko Zemlje na 370 km iznad njene površine. Ma kako hrabri i uvježbani bili, astronauti osjećaju ogromnu čežnju za obitelji i prijateljima, ukratko Zemljom, čije plavetnilo u negostoljubivom Svemiru još više potiče nostalgiju. To je neobično lijepo ilustrirano u pismima koje je astronaut Jerry Linenger (prethodnik Michaela Foalea) pisao svome sinu. Upitan što će mu najviše nedostajati za vrijeme višemjesečnog boravka u svemiru, odgovorio je: Razdvojenost od mog četrnaestmjesečnog sina. Astronaut Kevin Chilton prisjeća se razgovora s ruskim kolegama za vrijeme priprema za združenu rusko američku svemirsku misiju u Miru. Poveo se naime razgovor o "željeznoj zavjesi" i hladnome ratu. Neki od današnjih astronauta bili su tada tada piloti borbenih zrakoplova stacioniranih u podijeljenoj Njemačkoj. Ondašnju konfrontaciju zamijenilo je zajedništvo: u Svemiru sigurnost posade i uspjeh cjelokupnog pothvata ovisi o suradnji i sposobnosti zajedničkog rada. Istine radi, jedan od razloga internacionalizacije orbitalne stanice Mir jesu i financijske teškoće, odnosno nedostatak sredstava za svemirska istraživanja nakon raspada Sovjetskog saveza. Uskočile su NASA, ali i Europska svemirska agencija (ESA) koje su i te kako zainteresirane za provođenje brojnih laboratorijska ispitivanja u svemiru.

Utrka za svemir
Ciljevi ispitivanja koja se provode na Miru jesu, uz standardna proučavanja fizike Sunčevog sustava, istražiti utjecaj produljenog boravka u svemiru na ljude, životinje i biljke, te prikupljanje iskustava za razvoj svemirske tehnologije, posebice svemirskih stanica. Naime, put letjelice s ljudskom posadom na Mars trajao bi mjesecima, ako ne i godinama, i to samo u jednom smjeru! Dizajnirana da traje pet godina, svemirska stanica Mir već je u funkciji punih jedanest godina, te ubrzano dotrajava. Napreduje korozija uzrokovana Sunčevim vjetrom, odnosno stalnom strujom čestica koje emitira Sunce, javljaju se problemi s generatorima kisika, i sustavom za hlađenje. U veljači 1997. čak je došlo došlo do četrnaestminutnog požara raketnog goriva, zbog kojeg se Mir ispunio dimom. Štoviše, bio je onemogućen pristup jednoj od spasilačkih kapsula Soyuz. Tadašnju posadu činilo je šest astronauta, te je situacija bila dramatična: drugim svemirskim brodom Soyuz spasiti su se mogla svega trojica. Aparati za gašenje požara bili su beskorisni za gašenje gorućeg litij perklorata, no poslužili su za hlađenje aluminijskih zidova. Naime, da su i oni planuli, brzo bi progorjeli što bi dovelo do dekompresije i posada bi se pogušila. Prisebni i dobro uvježbani astronauti aparatom za gašenje požara i mokrim ručnicima ugasili su vatru i izbjegli katastrofu. Drugoga izbora nisu niti imali... Zapadni su astronauti bili isprva zapanjeni robusnom, svemirskom stanicom toliko različitom od proizvoda sofisticirane zapadnjačke svemirske tehnologije. Uz to, Mir je prepun naizgled nepotrebnih stvari (junk). Sve je to posljedica izuzetne sposobnosti improvizacije karakteristične za Ruse. Nikada se ne zna kada će kakav stari vijak, kanister ili koji drugi isluženi komad opreme korisno poslužiti, objašnjavali bi Ruski američkim kolegama. I dok je situacija s Mirom još uvijek neizvjesna, 1. srpnja lansiran je Space Shuttle Columbia, prvi mikrogravitacijski znanstveni laboratorij, kao ključni korak k budućim američkim svemirskim stanicama. To je na neki način još jedno poniženje za ruski svemirski program koji u posljednje vrijeme prate samo iskušenja. Sve to kao da je simbolizirano stručcima korova koji u moskovskoj "Aleji kosmonauta" izrastao ispod spomenika Konstantina Ciolkovskog, sovjetskog pionira aeronautike. U SAD pak, poneseni trijumfalnim uspjesima, mnogi ne gledaju baš blagonaklono na rusko-američku suradnju na Miru. Pače, neki senatori smatraju da predsjednik Clinton svemirski program iskorištava da vrati Rusiji barem djelić nekadašnjeg prestiža i nacionalnog ponosa. Nekada je naime uspjeh u svemirskim istraživanjima bio simbol statusa supersile; kako li je samo Amerika bila šokirana kada je SSSR lansirao Sputnjik, prvi umjetni satelit... Drugi su još oštriji, te otvoreno upozoravaju na zastarjelu tehnologiju kojom se ugrožavaju ljudski životi (posebice američkih astronauta), na što ukazuju posljednji ozbiljni incidenti na Miru. Treći pak, uključujući i same astronaute, smatraju da ljudi ne kreću na svemirska putovanja zato što su sigurna. Ukoliko za vrijeme svemirske misije nešto krene po zlu, posada to pokuša popraviti i nastavlja dalje. Ukoliko je moguće! Jedno je pak izvjesno: ne uspije li popravak Mira, ruski će se "kozmonauti" morati evakuirati Soyuzom u kojem će ih pripravan čekati Foale. Ili, što je možda gore, uspiju li kvar popraviti postat će heroji. No, kod kuće u osiromašenoj Rusiji okrenutoj svojim mnogobrojnim problemima, jedva da mogu očekivati herojima primjeren doček.

Croatian Line

Last Update: 11 July 1997.

[http://mimi.imi.hr/~franic]

Webtechs Cougar Checked
Webtechs Cougar Checked!

However, please note there are some non SGML characters in text